Biseri rasuti po cijelom svijetu

Postoji obrazac koji se uporno ponavlja u domaćem rukometu: igrači ponikli u jednom klubu često svoj puni potencijal pokažu tek kada promijene sredinu. Ono što je posebno bolno jeste činjenica da se to dešava upravo s onima koji su stasali u klubu, nosili njegove boje i čekali priliku da preuzmu odgovornost.

Kad talenti iz vlastitog dvorišta procvjetaju tek kad odu

Tokom neke pauze nekoga prvenstva jedan mladi srednji bek napustio je matični klub i prešao u drugu sredinu. Već u prvim utakmicama pokazao je da može voditi igru, donositi odluke i preuzeti odgovornost – i to na najvišem domaćem nivou.
Jučer, njegov bivši klub odlučio je rješenje potražiti van granica države i dovesti igrača na istoj poziciji.

To nije pitanje kvalitete stranih ili dovedenih igrača. To je pitanje povjerenja.

Zašto je lakše vjerovati nepoznatom, nego vlastitom djetetu?
Zašto je sigurnije dovesti “gotovo rješenje”, nego dopustiti mladom igraču da pogriješi, nauči i odraste kroz utakmice?

U pozadini se često krije monopol nad igrom i odlukama. Strah od rizika, strah od promjene hijerarhije, strah da mladi igrač prebrzo ne postane važniji nego što je planirano. A rukomet, posebno na poziciji srednjeg beka, ne trpi strah. Traži hrabrost, slobodu i povjerenje.

Paradoks je očigledan: klub stvara igrače, ali im ne vjeruje kada dođe trenutak da preuzmu kormilo. Kada odu, dobiju povjerenje, minutažu i odgovornost – i tada počinju igrati rukomet kakav se od njih godinama očekivao.

Ovo nije problem jednog igrača niti jedne sezone. Ovo je sistemski problem.
I dok se ne promijeni odnos prema mladima, njihova najveća utakmica neće biti ona u matičnom dresu, već ona prva – protiv svog bivšeg kluba

Talenti postoje ne samo u rukometu.
Pitanje je samo: ko su ti što su trebali da im vjeruju?