Nerijetko se kod nas trener ne postaje – nego imenuje.

Dogodi se kriza, zatreba rješenje preko noći, pa se posegne za najlogičnijim potezom: “Daj legendu, zna on rukomet.” I tu, zapravo, priča već počinje i završava u isto vrijeme.

No ono što se uporno zanemaruje jest jedna jednostavna činjenica: biti vrhunski igrač ne znači automatski biti i dobar trener. Igračko iskustvo jest vrijedno, ali trenerstvo je zasebna profesija – zahtijeva znanje, metodiku, pedagogiju, razumijevanje procesa i sposobnost vođenja ljudi. To nije nešto što dolazi samo po sebi, niti nešto što se može improvizirati.

Legenda dolazi s kredibilitetom iz prošlosti, sjećanjima na velike utakmice i autoritetom koji nitko ne dovodi u pitanje. Dobije stručnu literaturu, preuzme ekipu i ozbiljno shvati svoju novu ulogu. Otvori knjigu, priprema se, želi pokazati da zna i može. No već na prvom treningu, s papirom u ruci, autoritativno izgovara: “Idemo sada… vježba broj 2!”

Igrači se pogledavaju. Neki jedva zadržavaju smijeh. Neki već tada shvate – ovo neće završiti dobro.

Jer problem nikada nije bio u “vježbi broj 2”.

Problem je što često ništa drugo ne postoji. Nema ideje, nema sustava, nema razumijevanja igre kao procesa. Trening postaje skup nasumičnih zadataka, a ne dio promišljene cjeline. Autoritet dolazi iz prošlosti, ali znanje za sadašnjost izostaje.

Nedugo zatim, sličan obrazac vidimo i izvan terena.

Isti ili sličan profil ljudi sjedi u upravnim strukturama. Pred njih se stavljaju važni dokumenti, odluke koje definiraju budućnost kluba. Treba nešto potpisati, preuzeti odgovornost. On uzima olovku i potpisuje – tiskanim slovima. Kaže da nikada nije savladao pisana.

I tu negdje stane cijela priča.

Između “vježbe broj 2” i potpisa tiskanim slovima nalazi se cijeli jedan sustav. Sustav u kojem se funkcije dijele po sjećanju, a ne po sposobnosti. Sustav u kojem je prošlost važnija od kompetencije, a status vrjedniji od znanja.

I onda se čudimo.

Zašto nema igre?
Zašto nema reda?
Zašto nema rezultata?

Odgovor je jednostavan, ali neugodan.

Zato što smo od trenera napravili čitača, umjesto stručnjaka.
Zato što smo funkciju pretvorili u nagradu, umjesto odgovornost.
Zato što smo klub pretvorili u eksperiment.

U takvom okruženju nema kontinuiteta, nema razvoja, nema identiteta. Svaka nova kriza rješava se istim obrascem – brzopotezno, površno i bez jasne vizije. I svaki put cijena je ista: izgubljeno vrijeme, propuštene generacije i urušeno povjerenje.

Dok god se znanje bude dijelilo kao priznanje za prošlost, a ne kao alat za sadašnjost, gledat ćemo još mnogo “vježbi broj 2”.

Samo što tu vježbu nikada neće raditi oni koji donose odluke.

Cijenu će, kao i uvijek, plaćati klub.