Nekada su tribine bile pune. Dječji smijeh odzvanjao je hodnicima dvorane, roditelji su s ponosom pratili prve sportske korake svoje djece, a klub je bio mjesto okupljanja, razvoja i zajedništva. Danas je slika u nekim sredinama znatno drukčija. Svakim danom sve je manje gledatelja na utakmicama, škola rukometa broji sve manje djece, a umjesto sportskog entuzijazma sve češće se čuju razočaranje, nezadovoljstvo i pitanja o tome kamo klub zapravo ide..

Kada roditelji počnu govoriti da žale što su djecu upisali u sportsku školu, to više nije problem rezultata na terenu. To je znak dublje krize koja zahvaća samu srž sportskog kolektiva.

Sport nije samo pobjeda i poraz. Posebno kada govorimo o radu s djecom. U mlađim kategorijama važniji od osvojenih bodova trebali bi biti odgoj, razvoj karaktera, stjecanje zdravih navika i stvaranje pozitivnog okruženja. Međutim, kada u klubu prevladaju improvizacija, netransparentnost i međusobni sukobi, tada djeca postaju kolateralne žrtve lošeg upravljanja.

Posebno zabrinjava situacija kada oni koji bi trebali biti nositelji razvoja kluba ne preuzimaju odgovornost za svoj rad. Umjesto jasnog plana, stručnog pristupa i iskrene komunikacije, nude se izgovori, obećanja bez pokrića i priče koje se iz dana u dan mijenjaju. Roditelji vrlo brzo prepoznaju razliku između stvarnog rada i puke predstave. Djeca još brže osjete atmosferu koja nije zdrava.

U takvim okolnostima nije neobično da broj članova pada. Djeca dolaze u sport kako bi učila, napredovala i osjećala pripadnost. Kada toga nema, traže druge sredine. Roditelji također žele biti sigurni da njihova djeca provode vrijeme u okruženju koje promiče poštovanje, disciplinu, odgovornost i pozitivne vrijednosti.

Još je poraznija činjenica da mnogi klubovi i dalje imaju podršku sponzora i lokalne zajednice. Ljudi ulažu novac jer vjeruju u sport, vjeruju u djecu i vjeruju da će njihova sredstva pomoći razvoju mladih sportaša. No financijska podrška sama po sebi nije dovoljna. Bez stručnog rada, jasne vizije i odgovornosti prema članovima, ni najveća ulaganja ne mogu sakriti probleme koji se gomilaju ispod površine.

Prazne tribine nikada nisu slučajnost. One su često najiskreniji pokazatelj stanja u jednom sportskom kolektivu. Kada nestane povjerenja, nestanu i gledatelji. Kada nestane kvalitetnog rada, nestaju i djeca. A kada nestanu djeca, klub gubi razlog svog postojanja.

Kako bi zapravo trebalo biti?

Prije svega, dječji sport mora biti usmjeren na djecu, a ne na interese pojedinaca. Treneri moraju biti edukatori i uzori, a ne samo osobe koje vode treninge. Uprava mora biti transparentna, odgovorna i spremna prihvatiti kritiku. Roditelji trebaju biti partneri u razvoju kluba, a ne promatrači koje se informira samo kada treba platiti članarinu ili podržati neku akciju.

U zdravom sportskom okruženju djeca dolaze na trening s osmijehom, roditelji imaju povjerenje u ljude koji rade s njihovom djecom, a tribine se pune zato što zajednica prepoznaje iskren rad i predanost. Rezultat tada postaje posljedica kvalitetnog sustava, a ne jedini cilj.

Sport bi trebao stvarati bolje ljude, a ne samo bolje igrače. Klub koji to zaboravi možda će još neko vrijeme postojati na papiru, ali će polako izgubiti ono najvažnije – povjerenje djece, roditelja i zajednice.

A kada se izgubi povjerenje, puno ga je teže vratiti nego osvojiti bilo koji trofej.