Je li obrana postala demode? Rukomet zaboravlja svoje temelje

Rukomet se posljednjih godina ubrzano mijenja. Igra je sve brža, dinamičnija i atraktivnija za gledatelje. Golovi padaju u serijama, napadi traju sve kraće, a najveće ovacije s tribina uglavnom dobivaju strijelci, asistenti i autori spektakularnih poteza.

Takav razvoj događaja nije iznenađujući. Pogodak je najvidljiviji dio igre, ono što ostaje zapisano na semaforu i u statistici. Nakon utakmica i velikih natjecanja redovito se biraju najbolji strijelci, najbolji vratari, a posljednjih godina sve češće i najbolji asistenti.

No postoji jedan segment rukometa koji kao da je polako nestao iz fokusa javnosti.

Obrana.

Nažalost, gotovo nikada ne svjedočimo izboru najboljeg obrambenog igrača turnira ili prvenstva. Kao da se podrazumijeva da netko mora odraditi onaj „nevidljivi“ dio posla. Kao da se blokovi, pravovremena zatvaranja, preuzimanja, presijecanja lopti i požrtvovnost za momčad ne smatraju jednako vrijednima kao golovi.

Posebno zabrinjava činjenica da se takav trend sve češće može vidjeti i na završnicama državnih prvenstava mlađih dobnih kategorija. Upravo ondje gdje bi se trebale graditi temeljne rukometne vrijednosti, mladim se igračima često šalje poruka da je najvažnije biti onaj koji postiže pogotke.

A rukomet nikada nije bio samo napad.

Koliko god napadačka kvaliteta bila važna, obrana je često temelj svakog ozbiljnog rezultata. Bez kvalitetne obrane nema ni učinkovitih kontranapada, polukontri ni lakih pogodaka. Svaka uspješna momčad svoju sigurnost i samopouzdanje gradi upravo na čvrstini obrambene igre.

Najveći rukometaši nisu postali legende samo zbog broja postignutih golova. Njihova se vrijednost često očitovala u trenucima kada je trebalo zaustaviti najboljeg protivničkog igrača, preuzeti odgovornost u ključnim minutama ili napraviti potez koji neće završiti u statistici, ali će promijeniti tijek utakmice.

Danas, međutim, sve više stvaramo igrače koji žele biti strijelci, dok je sve manje onih koji s ponosom prihvaćaju ulogu obrambenog specijalista. Kao da je obrana postala manje privlačna, manje važna i manje cijenjena.

A bez vrhunskih obrambenih igrača nema vrhunskog rukometa.

Možda je zato vrijeme da se zapitamo kakve vrijednosti promoviramo među mladim rukometašima. Što nagrađujemo, što ističemo i kakvu sliku uspjeha stvaramo?

Jer nije svaki heroj onaj koji postiže odlučujući pogodak.

Ponekad je najveći heroj upravo onaj koji je spriječio da taj pogodak bude postignut.

Rukomet bez obrane nije pravi rukomet. To je samo natjecanje u tome tko će postići više golova.

A povijest ovog sporta dovoljno jasno pokazuje jednu istinu – utakmice se mogu dobiti napadom, ali prvenstva i trofeji najčešće osvajaju momčadi koje znaju zaustaviti protivnika.