Pogled iz kuta trenera mladih kategorija

Rukomet je opasan. Ne zbog kontakta, padova i modrica, već zbog odgovornosti koju nosi onaj ko stoji ispred djece. Odgovornosti koja se ne vidi na semaforu, ali se duboko urezuje u njihovo odrastanje

Trener mladih kategorija mora biti svjestan da ne utiče samo na tehniku, taktiku ili rezultat. Svakim treningom on ulazi u osjetljiv prostor u kojem se već nalaze roditelji, učitelji, pedagozi i edukatori. I svaka njegova riječ, svaki kriterij, mijenja dio tog sistema.

Nekad tiho, nekad nepovratno.

Zato ta osoba mora prije svega biti čovjek visokih moralnih kvaliteta. Tek onda rukometni stručnjak. A vrlo često i psiholog. Rad s djecom je sve, samo ne jednostavan posao – to je jedna od najzahtjevnijih profesija koje postoje. Jer ne radiš s formiranim osobama, nego s djecom koja tek uče ko su, šta mogu i koliko vrijede

Opasan je taj rukomet jer lako sklizne u pogrešne prioritete. Jer se dijete prerano uči da vrijedi samo ako zabije gol. Da je greška slabost. Da mora stati u unaprijed zadanu poziciju i tu ostati, čak i kad osjeća da može više, drugačije, slobodnije. Tako se polako gubi igra. A kad dijete izgubi igru, izgubili smo svi.

Trener mora znati da asistencija vrijedi koliko i pogodak, da dobra odbrana gradi karakter, da su pogreške sastavni dio rasta. Mora znati stati između djeteta i pritiska, a ne biti njegov produžetak. Jer djeca ne pamte sisteme i formacije – pamte osjećaj s treninga.

Rukomet je opasan jer može postati alat za dokazivanje odraslih, umjesto prostor za razvoj djece. Ali je i prelijep ako ga vodimo kako treba. Sa strpljenjem. Sa znanjem. Sa sviješću da rezultat u mlađim kategorijama nikada ne smije biti važniji od djeteta.

Opasan je taj rukomet.

Zato ga moraju voditi oni koji znaju koliko je moćan – i koliko lako može povrijediti, ako se zaboravi za koga se zapravo igra.

Jer djeca vole svoga trenera.

Ne zato što uvijek ima sve odgovore,

nego zato što zna više od Google – kako biti čovjek.