Volonteri i radnici u rukometu – tihi stupovi bez kojih klubovi ne postoje

U mnogim rukometnim klubovima volonter nema funkciju koja zvuči moćno. Nema titulu koja otvara vrata. Nema plaću koja potvrđuje njegovu vrijednost. Isto vrijedi i za mnoge radnike u klubu – ljude koji formalno jesu dio sustava, ali često bez stvarne sigurnosti, priznanja ili uvjeta koji prate njihovu odgovornost.

A ipak, bez njih – vrata kluba često bi ostala zatvorena.

Uloga volontera i klupskih radnika u rukometu nije sporedna. Ona je suštinska. Samo što se to rijetko priznaje naglas.

Volonter je prvi koji dolazi i posljednji koji odlazi. Ne pita “što je moj posao”, nego “što treba napraviti”. Radnik u klubu često radi isto – preuzima više nego što mu opis posla nalaže, krpa rupe sustava i nosi teret odgovornosti koji nadilazi formalnu funkciju.

U svijetu gdje svi traže svoju zonu odgovornosti, oni ulaze u sve praznine sustava.

Oni su logistika kada nema logistike.
Oni su organizacija kada nema organizacije.
Oni su podrška kada sustav zakaže.

Na treningu su pomoćni treneri, psiholozi i roditelji u isto vrijeme.
Na utakmici su zapisničari, tehnička podrška i navijači.
Izvan terena su vozači, servis i često – jedina konstanta koju djeca imaju.

I sve to bez jasnih garancija. Često bez sigurnosti. Ponekad i bez priznanja.

Zato je njihova uloga veća nego što klubovi žele priznati.

Jer priznati to značilo bi priznati i ovisnost. A ovisnost o nečemu što nije sustavno uređeno uvijek nosi nelagodu. Lakše je zato volontera svesti na “pomoć”, a radnika na “izvršitelja”. Na nešto što se podrazumijeva. Na nekoga tko je “tu kad treba”.

No istina je drugačija:
Volonter i radnik nisu dodatak klubu.
Oni su njegov tihi stup.

Problem nastaje onog trenutka kada se taj stup počne trošiti.

Jer njihova uloga nije da budu zamjena za sustav. Njihova uloga je da sustav učine boljim, toplijim i ljudskijim. Kada preuzmu sve – sustav zapravo ne postoji.

Tu dolazimo i do još jednog problema koji se često prešućuje:
klubovi se vrlo lako odriču vlastite djece – igrača koji su odrasli u tom sustavu, koji poznaju njegovu kulturu i vrijednosti, i koji bi jednog dana trebali postati treneri, radnici i nositelji kluba.

Umjesto da ih razvijaju i zadrže, često ih se zanemaruje ili zamjenjuje kratkoročnim rješenjima. Time klub ne gubi samo igrače – gubi buduće ljude koji su mogli biti njegova stabilnost.

I tada dolazimo do paradoksa rukometa:

Klubovi traže ozbiljnost, rezultate i profesionalizam…
a oslanjaju se na ljude koji rade iz čiste ljubavi.

To može funkcionirati neko vrijeme.
Ali ne može trajati.

Zato prava vrijednost volontera i radnika nije samo u onome što rade – nego i u onome što predstavljaju:

Da klub može imati dušu.
Da sport može biti zajednica.
Da vrijednosti nisu uvijek mjerljive novcem.

Upravo zato, odnos prema njima postaje ogledalo svakog kluba.

Ako ih poštuješ – imaš temelje.
Ako ih trošiš – imaš problem koji tek dolazi.

Jer volonter ili radnik neće uvijek otići glasno.
Najčešće će samo prestati dolaziti.

A tada klub prvi put shvati koliko je njihova uloga zapravo bila velika….a neki….