„Jesi li uživao u igri?“ Ako je odgovor da – rukomet je već pobijedio.

Na tribini rukometne dvorane često se događa nešto posebno. Dijete trči za loptom, smije se, raduje svakom golu i druženju poslije treninga.

Roditelj, međutim, već gleda dalje – velike dvorane, profesionalne ugovore, karijeru koja još nije ni sanjana. I tada se događa tiha zamjena uloga. Dijete voli igru. Roditelj broji minute, analizira poteze, uspoređuje s drugima i traži znak da je baš njegovo dijete buduća zvijezda.

Nije sreća para puna vreća: poruka za roditelje budućih rukometaša

Ambicija nije loša. Podrška roditelja često je ključ da dijete ostane u sportu. Vožnje na treninge, putovanja na utakmice, upoznavanje drugih roditelja – sve to gradi posebnu zajednicu.

Ali problem nastaje kada roditeljski san pretekne dječiji. Svaka greška postaje drama, svaka minuta na klupi nepravda, svaka odluka trenera predmet sumnje. Dijete, koje je došlo da igra, osjeća teret koji nije samo izabralo.

Rukomet je dug put. Od stotina djece koja treniraju, samo mali broj dođe do profesionalnog nivoa. Još manji broj uspije živjeti od sporta. Sve ostalo su godine igre, odrastanja i prijateljstva.

I tu je ključ: nije sreća para puna vreća. Prava vrijednost sporta nije u ugovorima, rezultatima ili trofejima. Ona je u osmijehu nakon dobre asistencije saigraču, u prijateljstvu iz svlačionice, u lekcijama koje djeca uče dok igraju i padaju.

Roditelj koji to shvati pravi je pobjednik. Navija, raduje se, bodri. Ali dopušta djetetu da voli sport na svoj način. Ne postaje menadžer, izbornik ili kritičar.

Postaje roditelj koji, poslije svake utakmice, prvo pita: „Jesi li uživao u igri?“

Ako je odgovor da – rukomet je već pobijedio. Sve ostalo je samo bonus.