Specijalisti za obranu: kad bivši strijelac dobije novo radno mjesto

Kolumna: Gordan Koso

U rukometu postoje različiti specijalisti. Postoje specijalisti za sedmerce. Specijalisti za kontru. Specijalisti za isključenja. Specijalisti za posljednjih pet minuta. A onda postoji jedna posebno zanimljiva kategorija: specijalist za obranu.

To je, naravno, potpuno legitimna rukometna uloga. Ali kao i u svemu u rukometu, postoji mala razlika između pravog specijalista i igrača kojemu je jednostavno istekao rok trajanja u napadu.

Jer postoje rukometaši koji su godinama bili strijelci, nositelji igre, igrači kojima je lopta bila glavno zanimanje. A onda dođu godine, stignu ozljede, ramena u neskladu, koljena počnu voditi vlastitu politiku, a šut više nije ni blizu onoga što je nekada bio.

I tada se dogodi rukometno čudo. Odjednom postaju: specijalisti za obranu.

Nekada je čovjek bio zadužen za postizanje golova. Sada je zadužen da ih ne prima. Praktički — ista lopta, samo druga strana terena.

Ali svatko tko se ozbiljno bavio rukometom zna da nije svaka obrana ista.

Obrana 6-0 traži jedno. 5-1 traži drugo. 3-2-1 traži nešto sasvim treće. 3-3 opet nešto sasvim novo, a staro.

A prednji igrač u 5-1 ne može biti čovjek kojeg je već potrebno posebno čuvati od vlastitog ubrzanja i klizanja na leđa. Jer prednji igrač mora izaći, zatvoriti liniju dodavanja, pratiti igrača, vratiti se, pomoći, ponovno izaći…

Tu više nije dovoljno imati iskustvo. Tu noge moraju imati svoje mišljenje.

I upravo zato se naš „specijalist za obranu“ najčešće nimalo slučajno ne pojavljuje naprijed u 5-1. Neće.

Trener je iskusan čovjek. Uprava je također iskusan kolektiv. A ponekad je i odluka uprave posebno iskusna.

Zato se pronađe idealno rješenje. 6-0. I to, naravno, negdje oko sredine, više prema boku. Tu se čovjek postavi kao stijena. Ako zakasni pola koraka — nema problema, do njega su još dvojica. Ako zakasni cijeli korak — opet nema problema.

„Sustav nije ispoštovan.“

Ako protivnički bek prođe — vratar će možda nešto obraniti. A ako primi gol? Pa, pobogu, nije čovjek više napadač. On je sada specijalist za obranu.

Najljepše kod ovog specijalističkog zvanja jest to što se vrlo lako dobiva. Ne treba diploma. Ne treba licenca. Ne treba dokaz da ste ikada bili vrhunski obrambeni igrač. Dovoljno je da više ne možete biti vrhunski strijelac. I — eto specijalizacije.

Naravno, postoje pravi obrambeni specijalisti. Rukometaši koji čitaju igru, anticipiraju, postavljaju tijelo, zatvaraju prostor, pomažu suigraču, komuniciraju i znaju što znači pokretljivost, sinkronizacija i odgovornost u obrani. Takvom igraču treba skinuti kapu.

Ali nije svaki bivši strijelac koji je prešao u 6-0 automatski specijalist. Nekad je samo bivši strijelac koji je dobio novo radno mjesto.

A najzanimljivije je kada publika poslije utakmice kaže: „Ma odličan je bio u obrani.“ A nitko ne pita:

• Koju je obranu igrao?
• Protiv koga?
• Koliko je puta ispao?
• Koliko je puta zakasnio?
• Koliko je puta suigrač morao ispravljati njegovu grešku?
• Koliko je minuta odigrao?

I, najvažnije: je li zaista bio specijalist — ili je sustav bio podešen tako da njegove slabosti što manje izgledaju kao slabosti?

Jer vrhunski trener ne skriva igrača. On zna što igrač može. Ali zna i što ne može. A još važnije — zna razliku između specijalista za obranu i bivšeg napadača kojemu je obrana postala posljednja postaja karijere.

U rukometu se, izgleda, ponekad i ne završava karijera. Samo se promijeni opis radnog mjesta. Od strijelca do specijalista.

A između ta dva zvanja često stoji samo jedna stvar: trener koji zna što mu treba — i uprava koja zna koga želi vidjeti i zaštititi na terenu.