Lijep je ovaj sport – meni najdraži. Ali da ga ne…

Gostujući tekst — mišljenje autora ne odražava nužno uredničku poziciju Handball Insidera.

Meni najdraži sport, njima najdraža funkcija

Rukomet ima sve ono što sport treba imati. Brzinu, snagu, inteligenciju, emociju, borbu, neizvjesnost. Ima trenutke kada jedna lopta, jedan gol, jedna obrana golmana ili jedna greška mogu promijeniti sve.

Ima rukomet i ono nešto što se teško može objasniti nekome tko ga nikada nije igrao ili makar gledao.

Zvuk lopte koja udara o parket. Miris dvorane. Smola na rukama. Zvižduk suca. Pogled prema semaforu. Posljednji napad. Gol u posljednjoj sekundi.

Ima rukomet dušu.

Zato je meni najdraži.

Ali…

Da ga ne vode oni koji često više brinu o svojim pozicijama nego o njegovoj budućnosti.

Da ga ne uništavaju ljudi koji godinama sjede u kancelarijama, a odgovornost su odavno ostavili negdje između zapisnika sa sjednice i sljedećeg mandata.

Da ga ne napuštaju talentirana djeca jer su negdje procijenili da je važnije dovesti nekoga sa strane nego pružiti priliku onome tko je godinama trenirao u vlastitom klubu.

Da roditelji ne moraju razmišljati je li njihovo dijete pogriješilo što je izabralo rukomet.

Da treneri imaju bolje uvjete za rad.

Da klubovi imaju više planova, a manje improvizacije.

Da se o budućnosti rukometa govori barem onoliko koliko se govori o funkcijama, mandatima i pozicijama.

Jer rukomet je zaista lijep sport.

Samo što kod nas ponekad izgleda kao da je njegova najveća nesreća upravo to što ga mnogi vole.

Vole ga toliko da ga ne puštaju iz svojih ruku.

Drže ga godinama.
Drže funkcije.
Drže fotelje.
Drže klubove.
Drže saveze.

A rukomet?

On čeka.

Čeka raspored prvenstva.
Čeka početak sezone.
Čeka bolje uvjete.
Čeka da se riješe dugovi.
Čeka da netko obrati pažnju na djecu.
Čeka da talenti ne odu.
Čeka da se publika vrati u dvorane.
Čeka da netko konačno shvati kako rukomet nije ničije privatno vlasništvo.

I možda je upravo to najveća tragedija ovog sporta.

Rukomet je previše lijep da bi zaslužio ovoliko lošeg upravljanja.

Previše je bogat emocijama da bi ga vodili ljudi bez dovoljno osjećaja za ono što ostavljaju iza sebe.

Previše djece ulazi u dvorane sa snovima da bi toliki broj njih nakon nekoliko godina izašao razočaran.

Previše je generacija ostavilo znoj na parketu da bi danas pojedinci mogli odlučivati o njegovoj sudbini kao da se radi o njihovom privatnom poduzeću.

Lijep je ovaj sport.

Meni najdraži.

I možda ga baš zato toliko boli gledati ovakvog.

Jer kada nešto voliš, ne smeta ti samo kada propada.

Smeta ti kada vidiš da bi moglo biti bolje, a oni koji bi trebali nešto promijeniti ponašaju se kao da je sve sasvim normalno.

Kažu: „Dobro je. Može i ovako.”

Može.

Naravno da može.

Sve može kada se ljudi naviknu na loše.

Može rukomet bez publike.
Može bez novca.
Može bez plana.
Može bez djece.
Može bez reprezentativaca.
Može bez odgovornosti.
Može bez transparentnosti.
Može bez budućnosti.

Ali samo jedno ne može.

Ne može tako unedogled.

Jer jednog dana neće ostati više nitko tko se sjeća kako je rukomet nekada bio lijep.

Zato, prije nego što bude kasno, možda bi trebalo prestati govoriti koliko volimo rukomet.

I početi mu to konačno pokazivati.

Djelima.

Jer lijep je ovaj sport.

Meni najdraži.

Ali da ga ne vole ovako kako ga pojedinci danas „vole” – možda bi imao mnogo ljepšu budućnost.

Autor: Gordan Koso