Dva mlada rukometaša u dresovima različitih klubovaDresovi nas razdvajaju na terenu, ali prijateljstva nas spajaju

Klubovi se mogu promijeniti. Dresovi se mogu zamijeniti. Rezultati se zaboravljaju. Ali prijateljstva koja djeca stvaraju kroz sport trebala bi ostati zauvijek.

Postoje fotografije koje govore više od tisuću riječi. Fotografije na kojima nema velikih sportskih zvijezda, pobjedničkih pehara ni spektakularnih pogodaka, ali koje u sebi nose ono najvrjednije što sport može ponuditi.

Jedna takva fotografija prikazuje dvojicu dječaka. Dva različita dresa, dvije različite klupske boje, možda i dvije momčadi koje su samo nekoliko minuta ranije bile suparnici na rukometnom terenu.

Ali na toj fotografiji nema suparništva. Nema podjela. Nema neprijateljstva.

Postoje samo dva dječaka koja povezuje ljubav prema rukometu.

I upravo bi to trebala biti najveća pobjeda sporta.

Djeca nisu neprijatelji samo zato što nose različite dresove

U današnjem sportu, nažalost, sve češće svjedočimo situacijama u kojima se rivalstvo između klubova prenosi i na najmlađe. Ponekad se čini kao da su pobjede, bodovi i klupski prestiž postali važniji od djece zbog koje bi sport uopće trebao postojati.

Roditelji s tribina viču, treneri osjećaju pritisak rezultata, a klupske uprave ponekad zaboravljaju da ne vode profesionalne momčadi, nego sudjeluju u odrastanju djece.

I tada se događa nešto posebno opasno.

Djeca počinju vjerovati da je dječak u drugom dresu njihov neprijatelj.

Da se s njim ne treba družiti. Da prijateljstvo prestaje ondje gdje počinju druge klupske boje. Da je odlazak u drugi klub izdaja, a prijateljstvo sa sportskim suparnikom nešto što treba skrivati.

A tko ih je tome naučio?

Sigurno se nisu rodila s takvim razmišljanjem.

To su stavovi koje im, svjesno ili nesvjesno, prenose odrasli.

Na terenu suparnici, izvan terena prijatelji

Rukomet je sport emocija, borbe, kontakta i velike želje za pobjedom. Nitko ne traži od djece da se ne bore za svoj klub ili da im rezultat ne bude važan.

Naprotiv.

Neka se bore za svaku loptu. Neka daju sve od sebe. Neka nauče pobjeđivati, ali i dostojanstveno prihvaćati poraze.

No kada sudac označi kraj utakmice, sportsko suparništvo mora ostati na terenu.

Dječak koji je prije nekoliko minuta pokušavao zaustaviti protivničkog igrača može mu već u sljedećem trenutku pružiti ruku, zagrliti ga i zajedno s njim razgovarati o rukometu.

Možda će za nekoliko godina igrati u istom klubu. Možda će zajedno nastupati za reprezentaciju. Možda će im se sportski putovi potpuno razdvojiti.

Ali možda će prijateljstvo koje su stvorili kao djeca trajati cijeli život.

Zar to nije vrijednije od dva boda osvojena na utakmici mlađih dobnih kategorija?

Velika odgovornost trenera, roditelja i klupskih uprava

Trener mladih rukometaša nije samo osoba koja djecu uči šutirati, dodavati loptu ili postavljati obranu.

On je odgojitelj, uzor i osoba koja svojim ponašanjem može ostaviti dubok trag u životu djeteta.

Jednako vrijedi i za roditelje.

Djeca promatraju kako odrasli reagiraju na poraz, kako govore o protivničkim klubovima, sucima i drugim igračima. Promatraju poštuju li roditelji protivnika ili ga omalovažavaju.

I iz svega toga uče.

Ako odrasli šire netrpeljivost, teško možemo očekivati da će djeca sama izgraditi kulturu međusobnog poštovanja.

Ako odrasli stvaraju podjele, djeca će ih s vremenom prihvatiti kao nešto normalno.

Zato bi svaki trener, svaki roditelj i svaki sportski djelatnik trebao sebi postaviti jednostavno pitanje:

Odgajamo li djecu da budu samo dobri rukometaši ili ih odgajamo da budu i dobri ljudi?

Jer ne može svako dijete postati profesionalni sportaš. Neće svi igrati u velikim klubovima, osvajati prvenstva ili nositi reprezentativni dres.

Ali svako dijete može iz sporta ponijeti vrijednosti koje će ga pratiti cijeli život.

Poštovanje. Prijateljstvo. Odgovornost. Poštenje. Solidarnost.

To su medalje koje ne gube sjaj.

Klupska pripadnost ne smije biti važnija od djeteta

Posebno je važno razumjeti da djeca nisu vlasništvo klubova.

Dijete može promijeniti sredinu, trenera ili klub. Može odlučiti nastaviti svoj sportski razvoj negdje drugdje. Takve odluke ne bi smjele biti razlog za prekid prijateljstava, stvaranje neprijateljstva ili kažnjavanje djeteta odbacivanjem.

Klubovi postoje zbog djece i sporta, a ne djeca zbog klubova.

Pripadnost klubu treba graditi na ljubavi, povjerenju i zajedništvu, a ne na strahu od odlaska ili neprijateljstvu prema drugima.

Pravi sportski djelatnik trebao bi biti ponosan kada dijete koje je trenirao napreduje, čak i ako se njegov razvoj nastavi u drugoj sredini.

Jer uspjeh u radu s mladima ne mjeri se samo brojem osvojenih prvenstava.

Mjeri se i brojem djece koja su zavoljela sport, stekla samopouzdanje, naučila poštovati druge i izrasla u kvalitetne ljude.

Jedna fotografija, velika poruka

Vratimo se na početak.

Dva dječaka. Dva različita dresa. Dva kluba.

Možda će jednoga dana zaboraviti rezultat utakmice na kojoj su se susreli. Možda se neće sjećati tko je postigao više pogodaka, tko je bio najbolji igrač ili koja je momčad osvojila turnir.

Ali mogli bi se sjećati prijatelja kojeg su tada upoznali.

I upravo zato ovakve fotografije imaju posebnu vrijednost.

One nas podsjećaju na nešto što se u natjecateljskom sportu ponekad izgubi.

Djeca ne bi smjela naslijediti naše sportske sukobe, naše podjele i naše međuklupske netrpeljivosti.

Trebala bi naslijediti ljubav prema sportu.

Trebala bi imati slobodu navijati za svoj klub, a istovremeno poštovati drugi.

Trebala bi moći zagrliti prijatelja u protivničkom dresu bez osjećaja da time nekoga izdaju.

Jer dres je samo dio sportske opreme. Prijateljstvo je dio života.

Kakve ćemo ljude ostaviti društvu?

Za deset ili petnaest godina većina današnjih mladih rukometaša možda više neće aktivno igrati rukomet.

Ali svi će biti odrasli ljudi.

Bit će nečiji prijatelji, kolege, roditelji, susjedi. I ono što su naučili u sportskim dvoranama nosit će sa sobom.

Zato se pravo pitanje ne bi smjelo svoditi samo na to koliko smo dobrih igrača stvorili.

Puno je važnije zapitati se koliko smo dobrih ljudi pomogli odgojiti.

Jesmo li ih naučili da poštuju različitosti? Da pruže ruku nakon poraza? Da se raduju tuđem uspjehu? Da prijateljstvo ne ovisi o boji dresa?

Ako jesmo, onda smo ostvarili nešto mnogo veće od sportske pobjede.

Nemojmo djeci oduzimati prijateljstva zbog klupskih boja. Nemojmo ih učiti mržnji ondje gdje bi trebali učiti poštovanju. Nemojmo im nametati naše sukobe.

Dopustimo im da budu djeca.

Da se natječu, pobjeđuju, gube, smiju, grle i stvaraju prijateljstva.

Jer na kraju, kada se ugase svjetla sportske dvorane, kada se skinu dresovi i kada rezultati postanu samo brojke u arhivi, ostat će ljudi i uspomene.

A najveća pobjeda jednog trenera, roditelja ili kluba nije samo odgojiti pobjednika na terenu, nego čovjeka koji zna poštovati drugoga i izvan njega.

Rukomet nas može učiniti suparnicima na 40 ili 60 minuta. Ali ne smije nas spriječiti da budemo prijatelji cijeli život.

By rukomet

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Cjenik oglašavanja u strojno čitljivom obliku: CSV · XML · arhiva cjenika (30 dana)